Problem klora u vodi
Svakodnevno koristimo vodu iz vodovoda što za piće, što za kuhanje, ali jesmo li ikad stali i razmislili koliko je ta voda zapravo zdrava?
Javna vodoopskrba
Velika većina sve vode u javnoj vodoopskrbi se crpi iz podzemnih voda. Rijetka vodocrpilišta koriste otvorene vodotoke, što je jako teško kontrolirati i štititi od zagađenja. Zbog toga na javnim vodovodima i na vodocrpilištima postoje klorne stanice koje s obzirom na kvalitetu vode automatski dodaju određenu količinu klora u vodu. Te količine su minimalne i zakonski dozvoljene. Klor se koristi kao nužno zlo, za dezinfekciju vode, odnosno za ubijanje mikroorganizama u vodi. Klor je sam po sebi štetan u bilo kojem obliku u vodi jer pri tom nastaju određeni spojevi koji su kancerogeni. Nažalost, trenutno ne postoji bolja niti jeftinija metoda za održavanje vode čistom u velikim sistemima poput javnih vodovoda. Uostalom, na javne vodovode su postavljeni automatski dozatori kako bi se u vodu stavila minimalna potrebna količina klora, dakle kako bi ga što manje ostalo slobodnog u vodi.
Problematično je ono što se radi okolišu, a to je nekontrolirana uporaba pesticida, herbicida, odlaganje smeća, ignoriranje ili nepostojanje kanalizacijske mreže, posljedično korištenje vodopropusnih septičkih jama, ispuštanje nepročišćene industrijske vode u naše prirodne recipijente. To predstavlja problem jer svako onečišćenje dospije u podzemne vode koje na kraju mi koristimo u kućanstvima. Sama zemlja jest prirodan filter, ali niti njene mogućnosti nisu neograničene, pa je tako krucijalna uloga svakog pojedinca u odnosu prema okolišu.
Cijevi vodovodnog sustava se prije puštanja u pogon dezinficiraju s 20-30 miligrama klora te se 24 sata nakon tog još jednom sve očisti, nakon čega slijedi priključenje cijevi na mrežu. Da se koristi klor i svi njegovi spojevi u vodoopskrbi, koristi se, isto kao i ozon koji se koristi za oksidaciju ukoliko u sustavu ima arsena, željeza i organske tvari. U istu svrhu se koristi i kalijev pemanganat. Željezo, mangan i amonijak, praćeni organskom tvari, te arsen koji je specifičan za određena područja su najtipičniji sadržaji podzemnih voda. Arsen se lako i efikasno uklanja na biološkim pješčanim filterima, međutim, uklanjanje željeza je nešto nezgodnije. Događa se oksidacija gdje je on u tromom stanju i lako stvara hidrokside te se talože u taložnicima ili na bio filteru gdje se u tu svrhu na vrh filtera stavlja antracit. Mangan i amonijak se uklanjaju biološki i to funkcionira jako dobro i jeftino, međutim željeza zna biti u velikim koncentracijama te nikako nije poželjno da se on, mangan, ili bilo koji drugi metal taloži u vodovodnim cijevima jer su takvi talozi često dobre hranidbene podloge za mikroorganizme, a voda koja prolazi bogata kisikom što je idealna podloga za tako nešto. Naravno, do takvih taloženja ipak dolazi u manjoj mjeri i u tu svrhu mora postojati rezidualni klor koji mora doći i do zadnjeg potrošača. Tu je značajan problem klora i njegovih spojeva jer on s organskim tvarima stvara spojeve trihalometane svima poznatije kao kloroform. Posebno je loša činjenica da su ti spojevi iako hlapivi i dalje difundiraju kroz kožu te je njihov unos najveći kod tuširanja takvom vodom.
Procesima taloženja i filtracije znatno se smanjuje količina mikroorganizama u vodi, ali za njihovo potpuno uklanjanje se primjenjuje dezinfekcija. Njome se ne postiže potpuno uništenje svih živih mikroorganizama u vodi kao npr. sterilizacijom, već je svrha dezinfekcije da vodu u bakteriološkom pogledu učini zdravstveno ispravnom (sigurnom).
Vrste dezinfekcije
Dezinfekcija je ponekad jedini, ali obično posljednji proces prilikom kondicioniranja vode, ali i obavezan, a vrši se:- klorom i njegovim derivatima,
- ozonom,
- ultraljubičastim zrakama.
U praksi se najčešće primjenjuje dezinfekcija klorom zbog učinka koji se postiže u relativno kratkom roku i uz prihvatljive troškove. Međutim, on može uzrokovati neugodan miris i izgled vode. Dezinfekcija ozonom se zasniva se na propuštanju kroz vodu ozona, tj. zraka u kojemu je kisik uslijed električnog pražnjenja proveden u triatomski oblik – O3. Ozon je vrlo pogodan za dezinfekciju pitkih voda jer nema neugodnog mirisa ni otrovnog djelovanja, ali su troškovi poslovanja uređaja s ozonom danas još uvijek relativno vrlo visoki.
Dezinfekcija ultraljubičastim zrakama sastoji se u uništenju bakterija u vodi izloženoj zračenju ultraljubičastim zrakama. Voda podvrgnuta postupku dezinfekcije ultraljubičastim zrakama mora biti savršeno čista i kružiti oko žarulje u tankom sloju. Prednost ovog postupka dezinfekcije je relativno jednostavan pogon i nepromijenjen okus vode, a nedostatak je sadržan u potrebi visokog prethodnog stupnja kondicioniranje vode. Često je nerazumijevanje pojma dezinfekcije vode za piće, odnosno prisutnog klora kao najčešćeg dezinficijensa te kemijskih i mikrobioloških spojeva koji nastaju. Svrha dezinfekcije je sprječavanje potencijalnih onečišćenja tijekom transporta i konzerviranje od trenutka crpljenja do konzumacije. On se automatski dozira i elektronski nadzire.
Međutim, utjecaj količine klora i mnogih drugih postupaka pročišćavanja će imati veliki utjecaj na zdravlje ako se nastavimo ponašati kako se ponašamo. Nije problem u samom kloru koliko u njegovim spojevima jer je jako reaktivan i sa svakom organskom tvari na koju naleti stvara novi spoj koji je uglavnom loš. Riječ je o malim količinama koje unosimo, ali ih unosimo konstantno, sa svakim pijenjem, tuširanjem, umivanjem… Mala ili velika koncentracija, čak i nije toliko bitno, jer je za razvoj stranog tijela u organizmu dovoljna jedna molekula koja je uspjela djelovati na naš DNA i čiju štetu naše tijelo nije uspjelo popraviti.
Jedino moguće rješenje koje se nameće jeste staviti filtere za pročišćivanje vode na slavine, tuš i ostale vrste dovoda vode u kućanstvo. Ovisno o kvaliteti i količini tekuće vode moguće su različite kombinacije filtera, zbog toga bi bilo najbolje napraviti preliminarnu analizu vode ili razgovarati sa stručnjakom.
